RAGIB KARAMEHMEDOVIĆ I DJECA

decrease font size increase font size

Bismi'lllâh

POŠTOVANI POSJETITELJI,
ZBOG OBILJA NOVIH PODATAKA DO KOJIH SAM DOŠLA A KOJI MI POMAŽU REKONSTRUKCIJI OBITELJSKE HISTORIJE PUNE PUŠČANE I TOPOVSKE PALJBE BALKANSKIH I SVJETSKIH RATOVA, U KOJIMA GLAS POJEDINAČNIH SUDBINA I ŽIVOTA UTIŠA DO NESTAJANJA, UPUĆUJEM U UVODU OVE STRANICE POZIV:

MOLIM SVAKOG ONOG KOJI IŠTA ZNA O RAGIBU KARAMEHMEDOVIĆU, KOJI JE O/D/O/SELIO U SAD 1907, I O NJEGOVOJ KĆERI ĆERIMI-OLGI, RODJENOJ KARAMEHMEDOVIĆ, UDATOJ AVDIĆ, DA MI SE JAVI PREKO KONTAKTA OVOG WEBA. POSEBNO AKO BUDEM IMALA SREĆE PA GA POSJETE R. OLGINI POTOMCI, SIN I UNUČAD, ILI NJIHOVI PRIJATELJI I POZNANICI KOJI ĆE IH UPOZORITI NA MOJ APEL.

Napominjem da će neki podaci, napose o godinama, biti vjerojatno korigirani. Trebalo mi je da mi nadodje iz davnog vremena, iz djetinjeg sjećanja, žalovanje zbog rane smrti dječaka-rodjaka kojeg vidite na fotografiji, pa da već nešto korigiram. Nisam, naime, sigurna u njegovo ime. Moguće je da je r. Olga svom sinu enveru dala kasnije ime po rano preminulom bratu. Itd.

No jedno znam pouzdano. Ja sam u istovjetnim lakiranim cipelicama, kakve Ćerima-Olga nosi na fotografiji, protrčala kroz djetinjstvo. Sve dok mi obućar, kojem sam ih po maminim uputama odnijela jednom na popravak, nije rekao da su ukradene. U godinama poslije 2. svjetskog rata malo je ko od djece imao cipele, a kamo li lakirane!

Čiča-mića, gotova je priča! Bilo je to naime vrijeme poslije drugog svjetskog rata - manjka svega, osim boli i nestašice kod starih, i andjeoske bezbrižnosti djece koji su dobijali sve što treba od "tetke iz amerike". One tetke, koja je postala u to doba povijesti mile nam, i sam sad mrtve, jugoslavije, skoro mitska, univerzalna figura vile-spasiteljke.

HVALA!

RAGIB KARAMEHMEDOVIĆ, rođen u Trebinju 1886, umro u Čikagu 1945, brat je moje nane po majčinoj liniji, KERIME KARAMEHMEDOVIĆ, udate PROHIĆ (rođene 1881? u Trebinju - umrle 1964, u Sarajevu).

RAGIB KARAMEHMEDOVIĆ, svršenik studija prava u Beču kao i njegov otac, bio je jedini intelektualac koji je u doba masovnih emigracija hercegovačke sirotinje iz trebinjskog kraja s početka 20 stoljeća napustio rodni grad Trebinje kao politički izbjeglica. Desilo se to nakon političkog umorstva njegova i oca moje nane Ćerime, tek postavljenog gradonačelnika rodnog grada, za koja su ubojstva (u ovom slučaju vješanjem) Srbi optuživali Crnogorce, i obratno. (U porodičnoj tajnoj predaji navodi se prvi krivac). Bila je to zakašnjela "Nevesinjska puška", za koju se po netu hvale da ih je bilo tri, posljednja 1992-1995...

Na fotografiji je g. Ragib Karamehmedović sa kćerkom Ćerimom / Olgom i rano umrlim sinom, čije ime sam zaboravila. Olga je rođena 1911, kasnije se udala za g. Omera Avdića, i umrla u dubokoj starosti 2001. u Čikagu, ostavljajući za sobom sina Envera (koji je po mom srednješkolskom sjećanju nastavio pravničku tradiciju porodice Karamehmedović).

. . . . . . . . .

Moja tetka Ruhija Prohić, udata Taso, najstarija sestra moje majke Nađije, poginut će na ruku'u, zajedno sa svojom bombardiranom kućom, u Cernici u Mostaru, 1992.[1] Ponovno avaj! jer ću tek poslije rata, u "slučajnom" susretu sa jednom daljnjom rođakom iz Trebinja, saznati kako su se na početku ratne 1992. ona i moja r. tetka Ruhija prisjećale umorstva njezina djeda, a moga pradjeda, te dajiđina, tj. Ragibova bijega u SAD, nakon hitne udaje njegove sestre, Tetkine i majke moje mame, a moje najdraže nane Ćerime (alhamijado «nepismene» u popisu poslije rata), za puno starijeg konjičkog udovca Ćamila iz glasovite učenjačke i trgovačke plemenitaške porodice Prohića. (Moga, i djeda Kasima Prohića, koji je po ženskoj liniji bio unuk prve Ćamilove žene, rođene Sokolović). Čekajući čije svatove će alhamijado pjesnikinja pjevati vlastitu pjesmu, od koje pamtim samo ono što je pjevao r. Zaim Imamović, nakon što ju je zapisao u našoj avliji u bivšoj Dobrovoljačkoj gdje je i sam stanovao, iz r. Ćeriminih usta, i u mom malom prisustvu:

[1] Moju staru informaciju o Tetkinoj pogibiji korigirat će ovih dana njen unuk, gosp. Edin Batlak iz Mostara, sin umrle kćeri UmiHane, riječima: «Slobodno zapiši da je nena rođena 1912 i to ne trebam provjeravati kod Ibre(svog oca). Nena je kako rekoh poginula tokom ikindije namaza a ja sam je posljednji vidio između 13,30 i 14,00 prije granatiranja jer sam joj donio neke stvari. Ona nije išla u sklonište radi uzimanja tableta lasex tog dana. Dokaz da je je bila na kijamu jesu geleri koji su joj zahvatili cijelu desnu ruku i dio lijeve ruke neprekriven desnom rukom.
___________________________

Moj pendžeru, moj grki čemeru

slađi si mi bio od šećera
a sad si mi grči od čemera

... a sve se desi porad prve "Nevesinjske puške", koja je eto opet zapucala 1992. iz svih cijevi, nakon punih 100 godina, i više. I čiji će metak /granata / bomba stići, u Sarajevu moga milog brata Jakuba, u Konjicu Kasimovu sestru Almasu, u Mostaru našu poštovanu tetku-mučenicu, Ruhiju. Bombardiranjem posljednjih kuća Taso u Cernici, nestat će i moje tetke Ruhije (kojoj ni u parku Liska ne daju mirno počivati), i njene avlije s odrinom, dok se u noćnim satima utjecala jedinom sigurnom utočištu - svome Alllâhu dž.š. I uistinu se zauvijek utekla!

>>>

Download attachments:

KARAMEHMEDOVIC

OBITELJ RAGIB-A KARAMEHMEDOVIĆ-A
IZ TREBINJA
ex. KRALJEVINA JUGOSLAVIJA
/ BOSNA I HERCEGOVINA
CHIKAGO, USA

RAGIB KARAMEHMEDOVIĆ
sa svojom djecom:
ĆERIMA / OLGA KARAMEHMEDOVIĆ
(kasnije udata AVDIĆ)
ENVER? (KOJI ĆE USKORO PREMINUTI) KARAMEHMEDOVIĆ

>>>

Selam, mir, spokoj, sigurnost! svim napaćenim dušama moje familije, čije korijene tek sad imam mira i vremena polahko otkrivati. Kopajući po izgorenim, pocijepanim, nečitkim, djelomičnim… dokumentima; po ostacima velike prošlosti; po izgubljenim sjećanjima moga djetinjstva; po plićaku vlastite mladosti ispirane od strane komunističkih ideologa, ali i po uništenoj mladosti moga sina Amira. Po bosanskim golgotama vješanjima, protjerivanjima, razvlačenjima pameti... sve do razvlačenja pameti cijelog jednog grada i zemlje i naroda od strane Mladićaa, i Karadžićaa, i... Iz kojeg pepela, krša, i kamenja, iz čijih povijesnih apokrifa i opjevanih laži, treba izvlačiti na svjetlo dana makar sitna grumenja zlata skrivenog u tvrdoj bosanskoj balkanskoj zemlji. Po kojoj je naš Gospodar odredio da utiremo svoje staze na putu prema Njemu.

Karamehmedovići, tvrde historičari, zamijenili su, ko zna kad, svoju iransku postojbinu za kršnu hercegovačku. Doprinoseći tako nostalgičnom pjevu čitave Zemaljske kugle (oduvijek u vlastitom, ali i u ljudskom obrtanju) svoju vlastitu. I nostalgiju, i čežnju, i tugu.

Sarajevo, 10. Muharrama 1435.
- 14. Studenoga 2013.

P.S.

Ragib je svojoj kćeri dao ime voljene sestre Ćerime, a ime Olga dato joj je zvanično iz razloga sigurnosti. Sama Olga se u pismima svojoj tetki Ćerimi uvijek potpisivala imenom koje je dobila po njoj. Ta prepiska trajala je i nakon tetkine smrti, tj. smrti moje nane, 1964, a onda je potpuno zamrla 1972, smrću moje mame, Nađije Prohić, udate Salihbegović. Tako nisam ni znala da je Olga doživjela duboku starost, ušavši i u novo stoljeće, i da sam propustila šansu da je posjetim prilikom moja dva post-zatvorska putovanja u Sjedinjene Američke Države.

NOTA BENE!

VIŠESTRUKO SKRHAVANA POVIJEST BOŠNJAKA-MUSLIMANA NA TLU BALKANA TRAŽI DUGOTRAJNO, POMNO..., STRASTVENO ISTRAŽIVANJE. VJERUJEM DA TU SNAGU IMAJU POTOMCI MOJE, I DA ĆE JE IMATI POTOMCI U SLIJEDEĆIM GENERACIJAMA. NE DA BI SE SKUPLJALA ORUŽJA ZA SVEĆENJE, VEĆ ZA SAMO-OSVIJEŠĆENJE! POMOZITE MI SVOJIM JAVLJANJEM I VAŠIM SAZNANJIMA. MOLIM VAS DA UVIJEK PREUZMETE NOVIJI PDF. ZA INFORMACIJE I ISTRAŽIVANJE. STARIJI NEK OSTANU ZA PODSJEĆANJE NA NAŠA LUTANJA PO ZABRANAMA, PO NAREDJENOM, ALI AVAJ! I DOBROVOLJNOM ZABORAVU!

Log in or create an account