CONTRA MEMORIAM - ADMIRAL MAHIĆ

Zaklela bih se da mu niko od profesionalnih govornika i prijatelja nije klanjao namaz prve noći kabura; strašne noći stezanja u grobu, kad se lome još uvijek dunjalučke kosti, kad krv pršti u prsima, kad duša udara bubnjevima pokajanja, prve noći susreta s vlastitim djelima, početka interludija zadnjemu sudu. . . Nije, jer ovaj je narod kojemu je rodjenjem pripadao, davno i odbacio i zaboravio čemu ga je sve poučio Božiji poslanik - Mjesto hvale samo jednom Bogu - Muhammad, blagoslov neka je na nj i na njegov čisti rod! Ovaj je narod zapravo dobio svoj historijski muslimanski identitet, umjesto putom Bogom-dane moći spoznaje i samospoznaje, jednim povijesnim igrokazom:

u kojem, noseći na sapima sultansku zastavu, jedan vojni konj zapišava dobru zemlju Bosnu, i time stavlja vječni pečat na njenu svijest i savjest, njenu vjeru, spoznaju, i sudbinu. Bosna je, rznula je, vojnički, jednom za svagda, ista jahaća životinja, domovina sunnita-hanefija, pa još maturidija (o kojoj sam dodatnoj differentia specifica čula tek nedavno po prvi put u svom sedamdeset godina dugom bosanskom životu). Bože, spasi moj um!

Nije Bog, nije vjera, učinak individualne i/li kolektivne spoznaje, naučava pobjednička religijska politika; kako onda, tako i dan-danas! Vjera i Stvoritelj su osvajačke insignije, pa teško onom ko i pomisli drukčije; na njeg ćemo vojskom, policijom, zakonom, ustavom, koncilom. . . , i fetvom!

Što sve ovo pišem u povodu smrti jednog pjesnika koji je sve u životu radio suprotno Božijemu zakonodavstvu! Zato što je svòm svojom sviješću i savješću, stalno na ivici očaja kojeg svjedoče njegove pjesme, i čâša u čije je dubine ponirao ko u jedinu izbu, trgao zastore sa svojih očiju; rušio tornjeve palača i u njima kipove, profesionalne učitelje vjera oko vladarskih tronova, uvijek pod zastavom neke sile, koja izmedju čovjeka i njegova Boga ne prestaje podizat zidove gore od onih kineskih, babilonskih, berlinskih, palestinskih, budimpeštanskih. . .

Zašto sve ovo u povodu smrti jednog admirala, koji me baš i nije zadužio drukčijim ponašanjem u onim decenijama (pa i dan-danas) kad sam medju "svojim" narodom hodala ko nevidljiva sjenka; ko prijetnja vjere koja ih ugrožava; ko um pred kojim se osjećaju nagi; ko riječ-oštrica čiju istinu nisu u stanju podnijeti. . .

Sve i jest i nije tema ovog contra memoriam, u povodu smrti jednog Admirala, koji je dobio taqiyy-om, dopuštenim "licemjerjem" u stanjima grožnje nad životom, čašću, i vjerom, (kako se pogrešno misli, europeizirani) nadimak Amiru’l-mu’minîna, Princa/Vodje vjernikâ, Imâm ‘Âlia a.s. Kojeg je sultanska vojska zabranila Bosni – jednom zauvijek. I čiju je autentičnu muhammadovsku interpretaciju Islâma bosanska raja tudjih sultana imala zaboraviti u istom onom odsudnom trenutku zapišavanja Bosne od strane njihove osvajačke ergele. Koji tren i sad, kao da je sama vječnost u pitanju, neumitno traje.

Kažu da ni sam Admiral Mahić nije znao značenje svog imena, dok mu neko iz familije nije objasnio. U ovom detalju njegove sudbine skriven je možda i prvi, najunutarnji poriv, iz kojeg je on dočekao pojavu i napisao pjesmu Imam Homeiniju, bahnuvši s njom u redakciju omladinskog časopisa; usred komunističke jave i kršćanskog ketmana, usred tad bivše bogomolje, koju su potresale sasma neznabožačke psovke onih koji su razvlačali pamet jugoslavenskih naroda. Uredjivala sam u tom trenutku jedan broj kao gost-urednik.

Možete se čudom začuditi zašto neko ko strada na putu Islama kao jedine istinske kolijevke vjerovanja u Tvorca piše contra memoriam jednom "pjancu" (recimo to bez uvijanja!). Nekom ko autoru ovih redova nije bio ni malo blaži ni časniji od drugih, u vremenima nezamislivog stradanja (koje nikako da uistinu stane).

>>>