III. Tek jučer

A On? Što učiniti s Njim? Kako ga prognati iz priče, i vratiti u život? Kako ga vratiti na početak Njegova čekanja, pod krošnjom nekog drveta. Dva sata, i dva dana, i čitav život da čeka, ako ustreba. Kako izbrisati ovu priču iz Njegova uma, prognati iz Njegovih misli ono slovo na koje ga je podsjetila, kako ohladiti tu vrućicu s Njegovih jagodica, zaustaviti tu žudnu kretnju Njegova tijela, i smiriti taj drhtaj, odan ljubavi, koliko i strahovima?

Jednostavno reći – nema sjećanja, a ako nema sjećanja nema ni prošlosti.

Jednostavno reći – nema nade, a ako nema nade, nema ni budućnosti.

Jednostavno reći – nema više priče, a ako nema priče, nema ni sadašnjosti. Nema ni nas u njoj. Nema nas. Ponoviti to jednom Njemu, i jedanput još sebi, posljednji put mu, vrelom jagodicom, zatvoriti oči. Bilo nam je lijepo, prešutjeti. I nestati. Šutke, uroniti u mekotu svoga ležaja, iz kojeg će se sutra neko drugi probuditi. A taj drugi neće nikada sigurno znati gdje je bio početak, a gdje kraj priči.

I dio. I cjelina. I san. A nije bio san. Desilo se jednog znojnog ljeta, u nesnu . . . Zažmurite, zaboravite, povjerujte, opet.