KO JE KRIV, FRLJIĆU

ESEJ AD HOC

Bismi'llâh

Sažetak: Politički teatar, samim svojim predznakom, podrazumijeva ozbiljnu duhovnu i socijalnu angažiranost koja se tiče svih ljudi. Zato on sam sebi mora nalagati korektnost prema drukčije/m/islećima kao visoko-civilizacijsku stečevinu. U takvom kontekstu, čak i u stanjima «razvoda», umjetnost nije, niti se smije ponašati kao razmaženo dijete, «enfant terrible», Kulture, koja je, ako i nevidljivo, uvijek proizvod različitih, često oprečnih silnica. Otud sva razložnost pitanja, i stvarnosnog, i umjetničkog: ko je kriv 

za «NAŠE NASILJE I VAŠE NASILJE»?! 

Da odgovore na ovo pitanje, umjetnici bi morali, najprije, postati vjernicima. Ako već neće da vjeruju u Jednog Jedinstvenog Nedjeljivog Apsolutnog Boga i u Njegove Vjerovjesnike, tj., po nekima, u Boga utjelovljena u Sinu - Bogočovjeku, ono bi morali «obožavati» nepisani dogovor: kolektivnog posjedovanja planete Zemlje. I zajedničke odgovornosti, i vjernikâ i nevjernikâ, za njezinu sudbinu.

U cilju razumijevanja gornjeg «zajedništva», ima umjetnika koji (kao i brojni političari i vojskovođe) nikako da se odluče na/učiti čitati povijest religija. Pošto to ne čine, dešava se da u njihovim predstavama mahdžûbu, tj. islamski odjevenu ženu, siluje Isus skinut sa križa, koji je, zapravo, u njenom islamskom vjerovanju, jedan od bezgriješnih Božijih Poslanika, na kojeg ona zaziva mir!

Zato što to neće, oni propuštaju da, za progon i silovanje muslimanki, umjesto kršćanskog Boga, radije optuže fenomenologa «Apsolutnog duha», Hegela lično! Koji je zavještao Europi, pa docnije (s Marxovim reformiranim komunistima) ostatku Planete, KAPITAL: da ima, pobožno, vjerovati, da je on osobno, a s njim i njegova nacija i čitava europska civilizacija i kultura, ništa drugo doli njim objavljeni Duh. Političkim jezikom govoreći, bog i batina ostatku svijeta, i to sve od njegove njemačke epifanije do Sudnjega dana (ako ovaj uopće i treba da se tek desi, jer kao da je već dobrano u toku!).

Hegelijanski božanski eurocentrični Apsolut imao je da se proteže od, primjerice, tamo negdje planete Saturn (u znaku čije ljepote sam se i sama rodila s fašističkog početka i komunističkog kraja 1945.), pa do Sarajeva (grada mog rođenja), punog atentata i ratova koje mu ta - europski prizemljena - božanska epifanija svako malo priređuje. Zato, evo me, s daski te Pozornice, iz Ferhadije (džamije i ulice), nadomak Katedrale, smjerno poručit Frljiću, i bulumenti boraca za ljudska prava koja se iza njega skriva:

- da u ovom gradu ima sretno «pokrivenih» sljedbenica Islama (Pokornosti Jednom Bogu), i uz to (Bože im oprosti!) pisaca i intelektualki, gurnutih uspješno i komunizmom i demokracijom i saudiziranim sunnizmom i iraniziranim šiizmom i egoima umjetnika nadošlim ko germa, na marginu i europskog i balkanskog i bosanskog i sarajevskog umjetničkog, i života uopće;

- da kao takve one obznanjuju skriveno licemjerje predstava gore utvrđene krivice;
- glede kojih bi sve, možda, i moglo biti Ok-irano, samo da je Oliver, s križa, sa zadatkom napastovanja muslimanke, spustio Hegela i/li Marxa, umjesto Isusa Krista a.s.! [1]
- I da joj nije, strgnuvši s nje hidžab [2] u glavu ugurao vlastitu ideju golišave slobode!

Ali, avaj, i jest, i nije tako (samo obrnutim redom)! Da nije, razlogom je to što su upravo dva gore spomenuta "vrla apsoluta", Hegel i Marx, nadahnuli filozofe, a onda političare..., umjetnike i njihovu (po nekima već pokojnu) umjetnost: da religiju razumjevaju samo iz papirâ! Iz priručnog novinarsko-političko-propagandnog filozofskog šunda! I da šalju u progonstvo svoje savjesti i umjetnosti one koji misle, vjeruju, i umjetnički djelaju - drukčije.

>>>