SMRT JE ĐERDAN OKO VRATA
Marini Trumić
Ti, dakako, znaš, Marina
štagod, kakogod, komegod, o komgod...
da ću ja uvijek započinjat s
Bismi’lllâh!
(pa i ovu pjesmu posvećenu tebi)
S imenom, dakle, Onog
s Čijom se stvaralačkom riječju začinje
i bîtak ove poeme (ko i sveg drugog)
i njena hermeneutika
. . . . . . . . . . . . . .
Kako da prožívim u trajanju jedne pjesme
tri stotine života i više
kol'ko mi je potrebno da prijeđem preko mosta
- litice vaših izdaja
s koje ste me
svi do jednog
survali onomade
u bezdan, neizmjerne
patnje?!
Kako mi je teško koracat kaldrmom tog luka
(sve ljuta rana do rane)
što ga podigoste
zbórno
Mene: ostavljajuć samoj sebi, s jedne
a sebe: sabirajuć u jedno, s druge strane obale
do jučer nam zajedničke
tekućice života!
Kako da u istu zbirku sjećanjâ utisnem
(tebi tek sad, a meni, čini se, odvajkad,
ko vedar dan jasan)
memento, da:
Smrt je đerdan oko vrata!
. . . . . . . . . . . . . .
Kako da izađem iz ove larve, Marina?!
Bol živi duže od leptira koji se iz njeg razvije!
Bol ne umije stanovat u množini!
Pa kako ući u opći in memoriam?!
Kako ja, rob Savršenstvu; dragovoljni
da se sretnem s vašom, úzničkom, slobodom?
Meni je tijesno u njenim ćelijama!
A, onda, treba preživjet u sjećanju
sve one godine zatvorâ, izgonâ..., rata
tog svegled satrapa... (šapće mi Skender)
Valja opkoračit sve neizbrojive ruševine
zatajit uskrsnuća vlastitih iluzija
i njihovo haranje po našim utrobama
gore od ičijeg...
Valja prebrodit oprostom sve naše nijeme mimohode
i sve tvoje uporne navade ukrašavanja rubova očiju
(ko samih ivica očaja) s al-kuhlom
U nadi, znala sam već odavna, da ćeš
uresujuć svoj organ vida
da ćeš taložnim taljenjem antimonija
i svojih suhih suza
promijenit i svoje vidjelo
i s njim
uljepšanim
ugledat
ljepši
svijet
Snimi dodatak
