BiJeLi pAS
PRIČA 1.
U toku boravka u njenom trećem, fočanskom, zatvoru, nakon sarajevskog i slavonsko-požeškog, bit će joj prvi i posljednji put dopušteno rekreirati se, s ostalim osudjenicama, gledanjem filma u velikoj sali zatvora.
U toku boravka u njenom trećem, fočanskom, zatvoru, nakon sarajevskog i slavonsko-požeškog, bit će joj prvi i posljednji put dopušteno rekreirati se, s ostalim osudjenicama, gledanjem filma u velikoj sali zatvora.
I re/kreirala se u filmu: BIJELI PAS.Ennio Morricone - Bijeli Pas / White Dog (1982)
Dok ga gleda, Pjesnikinja, ispunjavajuć tako zadatak dat zatvorskim vlastima, intenzivno osjeća da je "crnkinja" medju "bjelkinjama".
Potresena filmskom pričom i ličnim doživljajem, te glazbom koja evocira fašiste u svim svjetskim režimima, ona ne prestaje do danas prepoznavat "bijele pse" u ljudskim likovima sa svih strana svijeta. Koji, kroz monokl vlastite vjere i kulture, gledaju na druge i drukčije kao onaj filmski bijeli pas na svog crnačkog trenera. Onog koji ga nastoji raz/trenirat od već naučene mržnje i krvožednosti prema nasuprotnoj boji.
Ali avaj, svaki bijeli pas u ljudskom liku kao da umišlja da je Bog, stvarajući svijet, morao biti upravo njegove puti. Ne može nikako bit drukčije, jer ga je stvorio upravo na Svoju sliku i priliku.
PRIČA 2.
Repriza gornjeg filma i njegova doživljaja od strane gore Fotografirane desit će se uživo na čarter povratnom letu od Ženeve do Londona: u post-zatvorskom i post-ratnom periodu. U toj priči, notornije no igdje, osim jednog crnog hidžâba (Autoričina osobno), cijeli red u avionu ostaje prazan. U oba pravca.
Liječenje "bijelih pasa" u prsima ljudi, jednom već iskodiranih da mrze, ne samo čitavu paletu boja, već da mrze uopće, čini se da je kroz cijelu povijest ljudskog roda ostalo najuzaludnijim poslom. Jer Bjelkinja u crnom muslimanskom habitu, gore u zatvoru, i danas u MacBook Air-u, u koji ukucava svoju pjesmu, i lik iz priče o ženevskom avio-letu na kojem se "Prazan red" po prvi put epitomizirao, istog su genusa.
"Bijeli pas" Komunizma bio je samo prvi koji je krvoločno nasrnuo na njenu, i na boju njena tad malog djeteta. No nadahnuće šutnji dotiče iz još jedne priče:
PRIČA 3-ća
Berlinska! Post-zatvorska, i post-ratna. I ona također izranja iz potisnuta sjećanja, uskrsla ovom pjesmom kojoj nedostaje redak.
Sama u šetnji na izlasku iz šume usred europskog grada koji zna kako sačuvat okoliš. Isti crni muslimanski civilni habit past će u oči nekoliko šetača na njenom suprotnom kraju; na ulasku u nju. I onda prodoran zvižduk na koji se i udaljena bijela posjetiteljka iz Bosne trzne, pa osvrne, pa ukoči na mjestu.
Prema njoj, u zastrašujuće velikim skokovima, kodiran zviždukom mržnje, juri ogroman pas. I tik pred njom, drugi zvižduk zaustavlja razjarenu zvijer u posljednjem skoku. Zviždaljka sa suprotnog kraja šumarka: oglašena iz istih bijelih usta.
Vjerojatno je da su i usne Pjesnikinje dodatno pobijeljele od strave i užasa. Ne zna ona to ni dan-danas, ali zna da više nikad nije poželjela otić ponovno u taj povijesni grad. Simbol kojeg je ogromni sisavac, kao što je to i čovjek. I koji se rado i često, naročito u ljutnji, uspinje na svoje dvije noge, pa mu tako još više sliči. Mnoge su stvari nalik jedna drugoj. Kao, na primjer, ljudi iz ove priče: s jedne, i s druge strane iste šume, pune vukodlaka.
U zemlji svoje vjere, Iranu / Perziji, ova ista vjernica u Jednog čula je ne jednom slične reske zvuke pištaljke iz nečijih usta. Ogromnog dometa; s jednog, na drugi kraj planete Zemlje. U rodnoj joj Bosni, pak, a sve otkako se probudila sebi 1979, i ne sluša decenijama ništa drugo. Jedino se zviždači smjenjuju.
U Bosni.
I posvuda.
S vremena na vrijeme.
Zato:
Valja osvojit tišinu u sebi.
I posvuda.
S vremena na vrijeme.
Zato:
Valja osvojit tišinu u sebi.
Nek se samo kibord čuje!
Snimi dodatak
